“DUŠEBRIŽNE” PRAZNE PRIČE PREMIJERA

Piše: Bratislav Bato Medojević   03. 04. 2019.

Da li se stanje u društvu može normalizovati time što će postojeća vlast ignorisati svoju sramotu „koverte“ i ogromno nezadovoljstvo građana na protestima ili je to znak njenom „zdravom krilu“ da odlučno krene u promjene koje bi oslobodile zarobljene institucije sistema, čime bi opravdale poljuljano povjerenje  i svojih glasača. Reklo bi se, ni jedno ni drugo dok se god M. Đukanović čvrsto krije iza partije s kojom je odlučio da zajedno potone u sramu. (Što da ne i partija je korumpirana novcem građana, tako da su i neki ministri na 20 platnih spiskova. Kud ćeš boljeg biznisa u ovako ojađenoj državi.)

Krma se uveliko klima a agonija traje, pa svakim danom produžavanja njegove ostavke bliži je potonuću cijelog broda, jer sramota koju podnosi njegova partija, u svijetu i kod nas, je sve veća, kao voda u štetnom brodu koji tone. U tako ogoljeloj situaciji na suprotnim stranama, kao nepomirljive suprotnosti po svojoj prirodi i značenju, se nalaze partijski profiteri vlasi i građani sa opozicijom.

Naspram otkrivene sramote, koja pokazuje svu trulež vlasti, probudilo se dostojanstvo poniženih građana, ili kako kažu iz EU „dobar potencujal države“.

U svemu tome Premijer Duško Marković je, po savjetima iz Evrope, odustao od verbalnog zastrašivanja građana, ali ne i od dvoličnosti u praksi i svojih komentara, prihvatajući ulogu i klovna koji treba da umiri „glasače“ sa „dušebrižnim“ praznim pričama i stimovima u korist šefa partije. (Kako kažu: U javnim nastupima nedostaje mu još nacrtana krokodilska suza na licu.) Prije neki dan, (bez onog kako?),  je saopštio i to da će „zaustaviti odlazak talenata u druge zemlje“. (A šta sa ostalim normalnim narodom koji odlazi? niko ga nije pitao, pa smo ostali uskraćeni za odgovor.) To saopštenje je na partijskom servisu zvučalo „važno“, važnije od svakog ishoda i realnosti, pa ga je turbošundićevski servis papagajski reemitovao,  kao kakvu mantru, čitav dan. Toj spasonosnoj „mantri“ je bila posvećena i posebna emisija , na poseban način: u „Okvir“ Z. Lekovića, bez Z. Lekovića. Ali, i bez kompetentnih, za tu temu, sociologa koji bi utvrdili razloge tog dešavanja, jer bez uzroka se ne mogu sagledati posledice. Dakle, nije riječ o nekoj propagandi,  iza koje uvijek stoji neka ideologija, već klasična prevara, koju istina ne zanima.  A prevarama se bave prevaranti radi lične, uskosopstveničke koristi, shodno izopačenostima korumpiranog društva.

Sam početak takvih emisija zapahne takvim smradom izopačenosti da odmah odustajete od gledanja, bez obzira što radoznalost može da istrpi mnogo šta, pa i glupost, da bi je prozrela do kraja.

Kao prvo pobrkaše pojmove, kao i Premijer, valjda zbog srodnosti mentalnog sklopa. Priznajem, na prvo pominjanje termina „talenat“, bio sam u zabuni, dok ne dođe drugi dio rečenice koji se odnosi na školovane kadrove preduzetništva. Kao da samo oni odlaze, pa su sa takvom „sasvim bezazlenom“  nadri-temom željeli „prosvijetlili“ gledaoce da takvi trebaju da se bave privatnim biznisom,  u zemlji propale svake vrste privrede osim ugostiteljstva, trgovine i poljoprivrede (konobara, piljara, čobana i DPS aktivista). Drugim riječima:trebaš otići van, zaraditi gomilu novca (po mogućstvu i slavu), pa se vratiti ovamo da te pelješimo, kao Duška Kneževića. Prvo na rate a onda u cjelosti. A što se tiče talenata, mi ih ovde ne razvijamo, već samo sahranjujemo. Pitanje je da li uopšte i razumijemo termin „talenat“. Zato, sluđeni posledicama kupovine glasova, i kad ne možemo objasniti nečije neopravdano bogaćenje kažemo: „ima talenat za biznis“.

I po kom sistemu vrijednosti i kriteriju oni određuju „talente“ (kadrove) kada se zna ko su im uzori  i aktivisti kojima dodjeljuju apanže u vidu nekih fiktivnih poslova, (pa su tako i najveći plagijatori počastvovani na visokim društvenim funkcijama i  priznanjima). Ostali su svedeni na prosjački štap kakav ni „izbjeglice“ nijesu imali, pogotovo ako su bili u službi vlasti i bliskog joj biznisa. Otud i kilometarske kolone mladih koji traže spas i utočište daleko od domašaja „pažnje“ DPS-a i Premijera. Zapravo, oni čine i uslugu Zavodu za zapošljavanje koji se hvali smanjenju nezaposlenosti.

I, gle čuda, uzroci odlaska talenata iz zemlje su zbog „političkog zapošljavanja“, nepotizma, korupcije i kriminala usko veznog sa vladajućom granom DPS-a, na kojoj se nalazi i Premijer. A to su upravo razlozi zbog kojih mu opozicija i građani na protestima #ODUPRISE traže ostavku.

Ali, dubinski, o svemu tome najbolje govori podatak da je Ministarstvo kulture Samostalne umjetnike, koji se profesionalno bave isključivo svojim poslom, (odnosno, talentom), a nijesu u službi vlasti, (korupcije, nepotizma i partijskog zapošljavanja), sveli na najniže grane. (Depesesovaca nema u samostalne umjetnike jer su na isplatljivijim angažovanjima.) Upravo one koji u tom ministarstvu trebaju biti privilegovani u odnosu na sve ostale (šumu pravnika isključivo vladajuće stranke: direktore, sekretare, načelnike, referente, šefove...). Njima je pomenuto ministarstvo od 2013. godine, u vrijeme Źage Mićunovića, tajno, smanjilo doprinos za Fond PIO, na najmanju mjeru, izjednačivši visokoškolce sa neobrazovanim ljudima koji rade u komercijalnim djelatostima. (Sa godišnje 8 700 bruto fiktivne zarade su smanjene na 5 200 eura.) Takva diskriminacija struke, i to od strane Ministarstvu kulture, koliko mi je poznato, ni fašistima nije padala na pamet, jer u tome nema ništa ljudskog a ne umjetnički podsticajnog. Sa niskih 3 000 eure godišnjih doprinosa za Fond PIO, smanjili su na 1 800, tako da mladim talentima penzija jednog dana može iznositi 130 eura. Moja je 195 eura. (Umjesto da se sa godinama uvećava, moj LK je 2003. umanjen je sa 1.49 na 1.00; da bi 2013 bio sveden na 0.60.) Eto im evropske budućnosti. Ne daj bože da ih kakva bolest natjera na prijevremenu penziju. U matičnoj kući, tolika devalvacija struke i spreme, bez znanja korisnika, je potpuno nevjerovatna stvar! Pored tolikih pravnika takav mizerluk, kao da nema veze ni sa čim osim suludog hira nepismenog zakonodavca (koji možda sebe smatra i božijim), nad stvaraocima zbog kojih ministarstvo i postoji. (A loša briga prema kulturnom nasleđu je posebna i dugačka priča.)

 Davno sam pisao o tome kako je Berlin to riješio, da bi stimulisao kulturu i stvaralaštvo u umjetnosti, ali naše ministarstvo je to potpuno preokrenulo naopačke.

Mladi stvaraoci u svemu tome mogu zahvaliti i partijskim aktivistima u brojnom savjetu ministarstva sa titulama „istaknuti kulturni radnik“ i dobitnicima Trinaestojulske nagrade, koje su dodjeljivali i nekim ministrima. (Pa izgleda da ministarstvo služi samo za njihovu korist, dok je sve ostalo dekor.)

Ipak,  iako je samostalnim umjetnicima LK (lični koeficijent) smanjen na 0,60 centi, nije da ih ova vlast baš ne cijeni jer ako žele iznijeti neko svoje umjetničko djelo iz zemlje, moraju platiti stotinak eura za dozvolu (Zavodu za zaštitu spomenika kulture), uz obavezu da ga moraju vratiti, (vjerovatno, pred nos lešinarima, kao lak plen za male pare).

Ali i zašto bi  svoja ostvarenja iznosili ili stvarali van zemlje, kad  ih mogu deponovati u Narodni muzej, kome su zadnjih decenija kleptomani vlasti pokrali na hiljade muzejskih eksponata, što je samo moguće u ološokratiji, kojoj imponuje tuđe siromaštvo pa u te svrhe gradi samo vlastite pozicije.

To je ta „dušebrižnost“ za talente, Premijera koji je nekad u vrhušci bio i Ministar za kulturu kome nije zasmetalo takvo stanje, jer ga nije pokušao ni ispraviti. A to su činjenice a ne prazna priča da bi se sakrilo stvarno stanje, poput pokradenih izbora, pa i Migove „koverte“, od koje  ispade „poseban slučaj“ kao da je novac uzimao za sebe a ne za partijsku kupovinu hiljade drugih nesrećnika. (I zašto skrivati stvarno stanje zbog pojedinaca ako se imalo ima časti i dostojanstva pred Bogom i ljudima?)

A šta tek reći o zabranama za štampanje knjiga  koje opisuju stanje u kulturi i umjetnosti u Crnoj Gori. Moje četiri knjige godinama je zabranjivalo finansirati Ministarstvo kulture, pa i u periodu kada je na evroatlanskom putu Premijer D. Marković bio na njegovom čelu. (Uzaludne su bile i preporuke pokojne Olge Perović.)

Pored odsustva finansijske pomoći Ministarstva kulture za organizovanje izložbi, mladi talenti mogu očekivati da im se i Zahtjevi za izložbom, upućeni galerijama, nekim čudom gube decenijama, pa ostaju i bez odgovora. Tako, posebno, mladi umjetnici gube mogućnost i za bavljenjem  stvaralaštvom a ne šansu da budu „talentovani“, i da se za njih čuje makar u zemlji u kojoj žive. Čuvaju ih u trapu, kao krompire, za neko drugo vrijeme, kad ih partijska knjižica DPS-a može prosvijetliti. I u ULUCG-u je decenijama ista vrhuška daleko od njenog članstva koje ih po zakonu treba da bira. Otud odsustvo u reševanju bilo kakvih problema mladih talenata, zato je Ulica slobode u Podgorici postala jedino mjesto okupljanja koje otvara mogućnost rješevanja njine bolje budućnosti.

Ali, važno je da nam je Premijer i dalje, pred kamerama, u raspoloženju kao da je na Wimbledonu prilikom uručenja nekog trofeja, a ne u Vladi stvorenoj na sramnoj aferi „Koverat“  i „Državni udar“, koju vještački održavaju u životu nacionalne stranke, kao u vrijeme neke strane okupacije, a ne u građanskom društvu sa građanskim strankama.

Zbog zarobljenih institucija sistema, upravo se u Ulici Slobode, brani Ustav, čast i dostojanstvo Države, jer tamo, zasijeda Velika skupština sveopšteg naroda Crne Gore, koja želi odbaciti svaki kamen spoticanja na putu ka Evropi.