Kultura insinuacija udruženog rada

Piše: Bratislav Bato Medojević  12. 12. 2012.

                                                              

Kod nas se svašta događa i tamo đe nema ničega, kao na gradskom otpadu. Psihoanalitički orjentisani estetičari bi diagnostički rekli: prazna introverzno troma patetika – sva u frontalu. Ali mi bježimo od svake dijagnoze jer više volimo da pjanimo mozak sa praznim pričama. Tako prošle subote na državnoj televiziji iz „reportaža“:  doznasmo, u dva navrata da je Stefan Nemanja uzdigao crnogorsku umjetnost do kosmičkih visina, ali i da je neko iz Crne Gore razbio nos Mikalanđelu, i to čekićem pravo u nos; a u drugoj „reportaži“ - da je sav trud Pavla Mijovića  propao iz nečijeg nezanja, pa je tako (zahvaljujući neznalicama ove „naučne“ emisije), opet, tuški Birziminijum nastao na tlu Alate, današnje Podgorice, i da je ona dobila naziv čisto iz poetskih razloga i ako se tada nalazila pored (nepoetične) Ribnice i pod (nepoetičnim) Ljubovićem, što je ipak previše za jedno domaće „naučno“ prijepodne. A o „Pobjedi“ i njenim denikejovski pokretnim bubuljima i performansima je postalo degutantno i govoriti. Što nas podsjeća da je krajnje vrijeme da i u državnim medijima pored istraživačkog novinarstva treba potsticati razvoj stvaralaštva, i uključivati stručni kadar u to, a ne samo, i samo domaće „guslare“ po stranačkoj preporuci i internet jadanja iz tuđeg dvorišta.

Kultura je bez stvaralaštva mrtvo slovo na papiru. Ali ta mrtva slova odniješe sav novac namijenjen za kulturu, a kultura posta inprovizovano polje sa prljavom frazeologijom  partijskih i rodbinskih veza. Vjerujem da više potroši novca neki drugorazrdni fudbalski klub nego li svo crnogorsko stvaralaštvo. Shodno važnosima je i minutaža na televiziji i prostor u svim medijima. Posle najava utakmica i konferencija za štampu po dvojica reportera prenose utakmicu sa nekoliko kamera, treći je u studio sa guslama i gostima a na likovnim izložbama niđe niko, niti iko od te struke novinara umije napraviti svoj komentar kao poznavalac umjetnosti. Ipak, obaviješteni smo da svega ima, pa i pozorišta, jedino se ne događa umjetnost i kultura. Zapravo, povremeno se događaju i one u izložbenim prostorima galerija, samo im je adresa nepoznata, ili su na skrovitim i nedostupnim mjestima. Ali, dobro je što se đeca iz škola tamo ne vode kao u civilizovanom svijetu, obesvisla bi od značaja umjetnosti i nekih novih razvojnih mogućnosti u njoj. (S toga, sve je u kolotečini beskonačnog odugovlačenja postalo besmisleno da ni ovaj tekst ne može imati nikakvu svrhu na već pripremljen teren centara za osmišljeno ispiranje mozgova.) Toliki muzeji i galerije, sa enormno zaposlenim osobljem koje redovno prima platu svakog mjeseca, (neki i stanove), i likovni stvaraoci koji  za sav trud za nekoliko godina svog stvaralaštva dobijaju loš katalog od galerije u kojoj na smjenu tokom izložbi dežuraju  uposleni magistri i doktori struke sa zadatkom da otvore i zatvore vrata kada uđu ili izađu, kao da sprovode strategiju Karađorđevića. Skupo plaćena važnost koja iźede i sva ovogodišnja sredstva za sufinansiranje stvaralaštva, pa je ostalo na ministru da ponekoj partijskoj svojti tajno doturi štogod, zbog čega su mnogi stvaraoci profesionalni beskućnici, prinuđeni da se snalaze kako znaju i umiju za minimum prostora za rad i stvaranje društvenog blaga. (A koliko se obrazovanje isplati govori primjer iz intervjua, kada je jedan mladi bespomoćni umjetnik, kao kakva koleteralna šteta, izjavio na radiu, da se okrenuo poljoprivredi jer je bez sredstava za život.) Ali, ako bi u svojoj struci više radili, više bi smetali. Postupnim nestajanjem privrede nestajao je i srednji sloj, koji je važan faktor svakog zdravog društva.  Režimu trebaju poslušni podanici, a stvarno znanje, vrednosni sistem i pravda partijskim koruptivnim manipulacijama gube svrhu. Eto i razloga zašto u „antibirokratskoj revoluciji“, oni koji su u službi birokratije kupuju diplome, magistrature i doktorate, a mizerišu svako stvaralaštvo, ukoliko nije od miljenika nekoga iz vlasti. Umjesto da rade kao servisi u službi građana, od ministarstva do galerija stvorio se neprirodno veliki birokratski kordon biznis „moćnika“ na suprot obespravljenog stvaralačkog potencijala podanika. Oni su, radi ličnog biznisa, postali barijera između stvaralaštva i publike kojoj je namijenjeno. I samo što oni tutnu pod nos narodu to se jedino može mirisati, - „umjesno“, kao što su im i ostvarenja najljepših boja lični interesi.

Kažu da su nekada u režimu Jugoslavije na velike funkcije postavljani veliki ljudi, a danas u suverenoj „demokratiji“ mali ljudi na velike funkcije, po onoj narodnoj: što manji to bolji. Neki su toliko sićušni da se ne mogu ni primijetiti kako kalape i zloupotrebljavaju državnu imovinu, kao iskusni učesnici mnogih privatizacija. Mali ljudi, skromne stručnosti, mogu doći i do doktorata vrlo lako, lakše i od čitanja titla nekog inostranog filma. Ipak, nije tako, već ima nečeg i u „tradiciji“, jer je zaostala birokratska moć svoju klijantelu uvijek plijenila pokvarenom maštom u želji za ličnim bogaćenjem na njin račun, zato neke pomno izabirane ličnosti ne vole javnu kritiku, kao ni ličnu odgovornost. Ne zbog obraza, nego što im se u dil-funkciju ne smije dirati. Bez nje bi bili ono što jesu, niko i ništa. Ako me sjećanje ne vara - prije petnaestak godina jedan je univerzitetski profesor (ne primivši novac) jednoj kandidatkinji na prijemnom ispitu rekao da nikad neće biti upisana zbog svog prezimena pa da je talentovana kao Salvador Dali. Zato je kasnije dobio šamar od njenog roditelja i nikakvu drugu osudu od društva, iako je nadležno ministarstvo bilo uredno obaviješteno o tome. „Solidarno“ ministarstvo je ocu savjetovalo da ćuti o tome. Đevojka je otišla da živi u inostranstvu, a profsor je preśednik raznih komisija za dodjelu nagrada i odlikovanja. A, takvih je trikova „solidarnosti“  sa pozicija moći i danas, samo što se rade „stručnije“. Pogledajmo istoriju bolesti, svih državnih institucija i preduzeća u zemlji i vidjećemo da je muljanje nekima glavna preokupacija, kao da podrazumijeva visok položaj u odlučivanju. (Takav  vrijednosti sistem je bez ikakve muke odavno u funkciji.) Vlada je uz mnogo hvale postavljala direktore i svo „stručno“ rukovodstvo u državnim preduzećima do same propasti, a da nikad niko za to nije odgovarao. Ne samo da su mnoga propala, već su na njinom mjestu ostale privredne rupe poput vulkanskih kratera svuda po Crnoj Gori, zbog čega će mnoge generacije i kvlifikovani pojedinci bez svoje krivice ispaštati u nemaštini i borbi za golu egzistenciju, dok stručni „nepoznati počinioci“, iz svojih udobnih fotelja u nekom od stanova, neće ni to primjećivati. Oni su ti koji su uspješni, i u svakoj prilici zaokupljeni državnom „politikom“ u službi vlastitih džepova. U svakom slučaju, da je pukla kakva atomska bomba nanijela bi manju štetu privredi od tih „pojedinačnih slučajeva“. Ali, pred svakim građaninom  postoji logično pitanje: da li se radi o zločinačkim udruživanjima koje treba konačno  procesuirati sudovima jer su se upravo ti savjeti, komisije, odbori, pokazali kao najbolje rešenje za neodgovornost, protekcionaštvo, pronevjeru, korupciju i lično bogaćenje, po sistemu: ja tebi - ti meni, na štetu države i njenih građana; ili sve treba prepustiti nemaru u kome će preostala zaostavština predaka, strane investicije i preostali novac poreskih obveznika i dalje isparavati sam od sebe na  očigled mnogih biranih savjeta, komisija, odbora i sličnih privatnih biznisa. Uništavaju se preduzeća i razvoj privrede radi stana u Budvi, i sitnih privilegija dok se svakodnevno najavljuju štrajkovi glađu zbog neisplaćenih zarada. Razlog je uvijek isti. Građani na izborima, koji su zaokupljeni samo svojim sitnim interesima,  nemaju ośećaj za pravdu i poštenje stvaraju prevarante od kojih i stradaju.  I može li biti da takvi, bez kolektivne svijesti, vole državu, svoj narod, i da zaslužuju ugled? A takvi  sistemi udruženog rada funkcionišu i u Kulturi.  

I po stanju u kulturi, izgleda da je dobro došao svaki onaj ko nije nizašta. Mnoga kulturološka udruženja i stvaraoci su u njoj najsporednija stvar. Postaše najvažniji državni biznismeni kao jedini nosioci razvoja. Mnoge udružene radnje uništavale su ovih godina što su god stigle, pa zašto ne bi stvaralaštvo i kulturu. Ali, koliko stvaralaštvo može biti bez granica, toliko i birokratska mržnja  i spletkarenje prema njemu.  Ilustrovaću jedan skorašnji primjer, tek radi objašnjenja prirode njinog funkcionisanja.

Na konkursu Galerije Centar za sledeću godinu prijavilo se oko devedeset kandidata. Komisija je odobrila samo njih sedam a preostali, vremenski nepopunjen, izložbeni prostor, za njih desetak, planira ispod tezge ubaciti naknadno. Tako su se među odbijenim umjetničkim djelima našla i ona koja su nedavno bila izložena u Collegium artisticumu u Sarajevu, jednoj od najprestižnijih i najvećih savremenih galerija ex-yu prostora. U ovoj uglednoj galeriji su pravljene i najznačajnije kolektivne izložbe jugoslovenskih modernista. Odbijeni kandidati su od prostorno neuslovne Galerije Centar, dobili nepotpisan odgovor koji u obrazloženju  ima „jasno“ sročenu rečenicu koja glasi: „Odabrani umjetnici izdvojili su se jasnim i određenim sadržajem i idejom izložbe kojom su konkurisali“. „Lijepa“  konfuzija koja „opravdava“ manipulacije a ne autorsko likovno ostvarenje. Jasan i određen sadršaj ima pejzaž koliko i pegla, a jasnu ideju izložbe trbalo bi da objašnjava neki  literaran jad koji je autor priložio uz Zahtjev za izložbu. Ako se kvalitet ne podrazumijeva - sadržajem čega? A-ha, teksta autora o ideji izložbe jer je komisija isključivo literarna, vjerovatno,  zbog nekog hendikepa i nije u stanju da ima uvid u kvalitet likovnih djela, niti prati likovna događanja, već se latila spiska lijepih želja samih autora. (Šteta je što se ta „važna“ literalna ostvarenja neće objaviti u katalogu na uvid javnosti, ali, ne vjerujem i da postoje.) Ovakvim načinom odabira kvaliteta pozaviđela bi i Akademija za dodjelu Oskara. Reditelj filma u depeši lijepo sroči šta je svojim djelom htio reći i zadivi sve oko sebe. Film se ne bi morao ni prikazivati. I zašto oskar za najbolje filmsko ostvarenje, kada je od njega vrednija „literatura“. I zašto će oskar najboljim profesionalcima kada je potrebniji amaterima, posebno kad se za to ima uslova i načina. Kada je Dada jedan novinar pitao za nekakve ideje i nevjerovatna proviđenja koja je doživio gledajući njegove slikama, on je na takvo, literalno nadahnuto, suvislo pitanje uobraženog novinara, slegao ramenima uz duhovit  i jednostavan odgovori: da za to ništa ne zna i da on samo slika.

Ali, da bi se objasnio nivo i dostignuće gore pomenute rečenice ipak treba jasniji i određeniji sadržaj činioca udruženog rada, pa ću početi redom.

Mada se dolaskom Fondacije Petrović u Galerijski Dvorac Petrovića   prostor za izlagačku djlatnost Centra savremene umjetnosti smanjio, direktor ovog Centra, pravnik po struci, Milenko Damjanović je u kratkom vremenskom roku uposlio četiri istoričara umjetnosti, odjednom - kao da ih je jeftino našao na buvljaku. Niko od njih nije učestvovao u prvoj Monografiji  ove ustanove koja se odnosila na njene muzeološke sadržaje i kvalitete, što znači da njina stručnost nije bila od primarne važnosti za posao. Među njima je glavni kustos izlagačke djelatnosti Petar Čuković. Umjetnički direktor je Ljiljana Karadžić koja je to postala samo posle tri godine radnog staža u ovoj ustanovi. A kakav je to stručnjak kad se može reći da ne poznaje ni najelementarnije stvari iz oblasti likovne umjetnosti. Za to je dovoljan jedan konkretan primjer za koji i đeca znaju: ona izričito tvrdi da je  prvi slikarski materijl čađ (gar) neslikarski materijal. A kako može biti neslikarski materijal kad se od njega prave boje i tuš, to valjda zna samo njena dugo isčekivana diploma. Ali, i sam pojam izričitosti je usko povezan sa njenom karađorđevskom nadležnošću.  Uz nju je i Milica Radulović, istoričar umjetnosti kao važan član ove komisije, koju formiraju i ona dva prethodno pomenuta „kreatora“ kulture. Pored njih komisiju čine i likovni umjetnici koji su uposleni u ovoj ustanovi.

Da li zbog odobrovoljenja za ono što moraju raditi protiv svoje volje, ili davanja veće važnosti komisiji CSU-a, skoro je Marina Radulović u „Pobjedi“ objavila  dvije, uslovno rečeno - reportaže iz ateljea svojih koleginica, ali i članova konkursne komisije, slikarke - Biljane Keković i grafičarke - Milene Mijović Durutović.  Što otkriva široko polje djelovanja ove komisije i njima nadležnih, jer, umjesto da se pretstavljaju umjetnici povodom otvorenih izložbi, u sklopu njinog trajanja, to se bez povoda (po simpatiji) čini sa onima koji nemaju svoju organizovanu izložbu, (kao po nekim dobro utabanim stazama udbe). Ali, bez obzira na kvalitet bilo čega, izgleda, da je najvažnije izaći u novine, ili druge spriječiti u tome. (Ne  znam zašto ali sam, izgleda, u tom tekstu Marine Radulović prepoznao rukopis Milice Radulović, pa je u prvom tekstu koji sam napisao došlo do permutacije u imeninima. Kakva koincidencija! – rekao bih.)

I kao što kaže Dostojevski da čovjekova soba objašnjava njegovu psihologiju tako se i Marina hrabro, na samom početku svojih tekstova, isključivo i „ozbiljno“ pozabavila izgledom ateljea koleginica, ali jedino što saznajemo o tom važnom radnom prostoru kod Keković je to da je „veliki“ prostor, osvijetljen; da su u njemu naslagane „ogromne“ slike i da ima divan. Sve ostalo u njenom „profesionalizmu“ treba da se podrazumjeva, (ali kao uvreda čitaočeve inteligencije zaslužuje kraći opis). Zvučne rečenice teksta i još koješta ne odgovaraju istinitosti priložene foografije ateljea, pa bi iz Estetike, Teorije prostora i Vizualne kulture, kojih, očito, nije imala na fakultetu, dobila po nula poena. Razlog je jasan i sadržajan. Iz Estetike je propustila u tom tekstu da kaže kojim slikarskim pravcem se umjetnica bavi. Ipak, ostalo mi je „nepoznato“ kako je njen, slikarkin, tašizam objašnjavala, jer sam izgubio volju za daljim čitanjem teksta. (Uzgred, za tašizam nije potrebno akademsko zvanje, ni znanje.) Ta zvučnost: „veliki“ prostor i „ogromne“ slike otkrivaju nejasnog, suvog, sterilnog i konfuznog iterpretatora. Ogroman prostor podrazumijeva visoku tavanicu, makar toliku da u njega može komotno stati običan školski štafelaj, a „ogromne“ slike podrazumijevaju prave hale. Kako „ogromna“ slika da izađe na vrata obične kuće za stanovanje. Jedini dokument realnosti je objavljena fotografija uz tekst koja prikazuje umjetnicu sa nasloženim slikama uz jedan zid ateljea. Odnos veličina na njoj je jasan, čime i cio tekst dobija suvisli iskaz i protivrječnost. „Reportaža“ koja demantuje samu sebe u slici (fotki) kod jednog vizualca. Dakle, slike u dužini od dva metra daleko su od ogromnog, jer tolike su i table za crtanje studija na iole ozbiljnoj Likovnoj akademiji, a za bavljenjem tašizmom nije velik napor i da su od deset metara kao murali jer se rade molerskim a ne slikarskim priborom, kao freske. Dakle, hladan, siromašan i štur opis sterilnog, beživotnog ateljea, bez stvaralačkog naboja i akcije, toliko važnog svakom stvaraocu. Ali sav taj prostor popunjava ona jeftinom i površnom frazeologijom da zaustavlja svaku želju za daljim čitanjem, što je i znak da su spisateljici bliži pomodarski časopisi a manje knjževni klasici. U drugoj priči, bez ikakvih naznaka analize stvaralaštva ona umjetnika svodi kao predmet u svom ambijentu. Tu se rađa i identitetska protivrječnost: kako je ta njena koleginica koja je diplomirala na grafici, kod grafičara, dobila status slikara, i kako je magistrirala na slikarstvu u Beogradu kod svog profesora grafike na Cetinju? Je li ko razumio? Neobjašnjivo, kako akademski grafičari kod nje postaju akademski slikari. Previše neartikulisanog htjenja i stvaranja konfuzija za male proste stvari.

Na nekom višem nivou rasprava oni koji su po svom nahođenju svrstali Bodlera u dekadentne estete, ostali su nejasni što zapravo za njh znači pojam dekadentnost u estetici, jer ona prvenstveno znači izvještačenost koja se javlja u sumraku kultura, ali su ustali protiv Tolstoja kada se istinski borio protiv dekadencije u umjetnosti i kada je upućivao na to da umjetnost treba uzdizati. Danas se u Crnoj Gori u likovnoj umjetnosti iskreno i vrijedno stvaralaštvo sputava a dominira dekadentnost u svim vidovima. Ona se i potstiče iz administrativnih centara moći kao kakav vid pomodarstva kojim se svaka šuša može baviti. Zapravo, dekadentnost i jeste univerzalna kategorija, kao i neznanje.